Black_Princ

Nisam otišao, samo sam u poslu. Uskoro o Stranci prava.

Politika je danas percipirana kao mutna voda u kojoj ne znaš tko koga lovi, ali ipak u njoj stalno plivaju iste velike ribe. A plivati u političkim vodama, posebno kad je u pitanju Hrvatska, poštenom čovjeku je jako teško. Opet, samo poštenom, ali ne i kameleonima koji se uvijek nađu na ''pravoj'' strani, kako bi ostali prvi i glavni.

Danas, pomalo pretražujući net o podacima o Hrvatskom proljeću i općenito o položaju Hrvatske u bivšoj, komunističkoj Jugoslaviji, naišao sam na zanimljive podatke. Odnose se na Deklaraciju o nazivu i položaju hrvatskog jezika, objavljenoj od Matice hrvatske, 17. ožujka 1967. godine. Matica hrvatska je godinama prije te '67. bila stalno pod prismotrom komunističkog režima, a dužnost i čast glavnog tajnika te ustanove do tada je obnašao Joža Horvat. Inače, Joža je bio Titov partizan i nositelj partizanske spomenice iz 1941. godine, pukovnik JNA i član KPJ od 1938. (Tada su spomenice za sudjelovanje u ratu nešto vrijedile.)
Agenti UDB-e i KOS-a stalno su nadgledali što se radi u MH, a tu praksu nije htio prekinuti ni J. Manolić na molbe dr. Miroslava Brandta. Manolić je u to vrijeme bio načelnik UDB-e za Zagreb. Za prekid špijuniranja MH bio je zaslužan Šime Balen, jedan od starih Titovih komunista i jedan od delegata ZAVNOH-a u AVNOJ-u.
(O toj dvojici starih partizana drugom prilikom.)

Deklaracija o nazivu i položaju hrvatskog jezika bila je prvenstveno uperena protiv nestanka hrvatskog jezika u tadašnjoj Jugoslaviji. Naime, 1954. godine potpisan je Novosadski sporazum kojim je stvoren ''srpsko-hrvatski ili hrvatsko-srpski'' jezik, što je u tadašnjim okolnostima značilo propadanje hrvatskog jezika, a s time i hrvatskog nacionalnog identiteta.
Nejasnoće oko hrvatskog jezika i pravopisa koje su prisutne i u prvom desetljeću 21. stoljeća mogu se pripisivati mnogobrojnim pokušajima zatiranja hrvatskog jezika, od kojih je jedan bio i spomenuti sporazum.
Deklaracija je pri objavljivanju u listi ''Telegraf'', 17. ožujka 1967. izazvala pravu buru negodovanja među komunističkim strukturama u Jugoslaviji, ali, što je značajno, i u Hrvatskoj. Partijski listovi diljem Jugoslavije oštro su napadali autore Deklaracije, optužujući ih za rušenje tekovina partizanskog rata, ustajanje protiv ''bratstva i jedinstva'', nacionalizam i slično. Ne bi bilo čudno da su klevete i napadi na autore Deklaracije dolazile iz Beograda, ali one su dolazile od ljudi koji su danas značajni čimbenici hrvatske političke scene. Jedan od njih je i tadašnji delegat Komunističke partije iz Orahovice o čijem je pogledu na Deklaraciju o nazivu i položaju hrvatskog jezika napisan članak u Vjesniku:

''rekao je na početku svog izlaganja u diskusiji da ga nije toliko iznenadilo bacanje bombi na naša /jugoslavenska/ predstavništva u Americi i Kanadi, bacanje bombi na naše konzulate u Zapadnoj Njemačkoj, jer se zna tko baca te bombe i tko stoji iza tih grupica, koliko ga je iznenadila ova deklaracija. Kada sam pročitao tu deklaraciju, rekao je, nije mi dugo trebalo da shvatim da je to politička diverzija koja je uperena protiv socijalističkog razvoja naše zemlje, i koja je uperena protiv onoga što je najsvetije, što je izvojevano u našoj narodnooslobodilačkoj borbi, a to je bratstvo i jedinstvo, čega se mi ne možemo odreći i za što su pale velike žrtve (...) Ovi bombaši, s koje god strane dolazili, doći će sigurno pod udar ne samo našeg hrvatskog naroda nego svih naroda naše socijalističke domovine. Bez obzira na to na koji način se postavljaju obranaški potpisnici i sugovornici tih potpisnika, na koji način oni branili sebe, da li su to potpisali u pijanom ili kakvom drugom opojnom stanju. Mislim da je deklaracija doživjela apsolutni krah i da je javnost osudila sve njezine sastavljače. Pridružujem se onim drugovima zastupnicima koji traže da se objelodane imena potpisnika, da se ne samo društveno i politički osude stavovi i potpisnici deklaracije nego da i tužilaštvo pokrene krivični postupak protiv odgovornih osoba.'' (objavljeno u Vjesniku, 31.7.1967. g.).


Kako od poslušnog Titovog komuniste očekivati dignitet, što možemo očekivati od te iste osobe kad sjedne u saborske klupe po isteku mandata, kada ponovo zavede glasače svojim vicevima, a posebno govorima u kojima ništa ne kaže?

A sada pogledajte što isti kaže u vremenu kada je trebalo provesti lustraciju i pozatvarati one koji su nad hrvatskim narodom i državom činili zločine uime komunizma i bratstva i jedinstva.
Političari dlaku mijenjaju samo da ostanu u fotelji.
>govor

Ovdje prenosim u cijelosti članak objavljen na portalu www.blogihrvati.com u cilju istine o karakteru komunističkog režima i njegovih provoditelja na tlu Hrvatske.



Ante Jurjević-Baja o pokolju Dubrovčana u jesen 1944.
Vijesti - Vijesti iz Povijesti
Thursday, 29 May 2008
Priredio: Tomislav JONJIĆ


Partizani su u Dubrovnik ušli prije pedeset devet godina, 18. listopada 1944. Kako «osloboditelji» zamišljaju «oslobođenje», postalo je odmah jasno već sutradan je na Orsuli, na tadašnjem istočnom izlazu iz grada, ubijeno najmanje jedanaest mladića. Nijedan nije bio stariji od dvadeset i dvije, ni mlađi od devetnaest godina. Od jedanaest poznatih žrtava, devetorica su Konavljani, listom braća i rođaci. Nitko od njih nije suđen, nikomu nije dokazana krivica. Nikoga se zapravo nije ni sumnjičilo za konkretan zločin: bilo je dovoljno da su bili Hrvati i da su, nekoliko mjeseci ranije, stupili u ustašku satniju koja je u Grudu došla u svibnju 1944. Nije sudjelovala u ozbiljnijim ratnim okršajima, pa se njezini pripadnici uglavnom nisu povlačili pred nadiranjem jugoslavenske armije.





Daksa nije jedino stratište


Spomen-ploča žrtvama na Orsuli
Krvavi kotač se time nije zaustavio. Na otočiću Daksi pred Rijekom Dubrovačkom nekoliko dana kasnije, 25. i 26. listopada 1944. noću je smaknuto nekoliko desetaka Dubrovčana, skoro bez iznimke Hrvata, uglavnom uglednih intelektualaca i svećenika. Smaknuti su bez suda, a javnost je o tome obaviještena plakatima kojima se htjelo kazati kako su pogubljeni kao «ustaše», «ustaški suradnici», «suradnici okupatora» i slično. Ubijanja su se nastavila idućih dana i tjedana. Zapravo nikakva dokaza za partizanske optužbe nije bilo. Znatan broj hrvatskih žrtava nije uopće pripadao ustaškom pokretu. Većinom su to bili pristaše HSSa koji su i nakon uspostave NDH nastavili obnašati svoje dotadašnje dužnosti, budući da tadašnje državne vlasti, unatoč spora s projugoslavenskim vodstvom stranke oko dr. Vladka Mačeka, u pokrajini nije poduzimalo mjere protiv članova HSSa, nego ih je, poglavito u anektiranim područjima ili u krajevima izloženima talijanskom presizanju, otvoreno pomagalo. Štoviše, ostalo je upamćeno kako su neki od ubijenih pomagali i partizane (pribavljajući im lijekove, poput fra Marijana Blažića) ili su simpatizirali s komunistima, ako su ovi za hrvatsku državu (ravnatelj dubrovačke gimnazije Maks Milošević). No, za ubilački stroj Jugoslavenske armije takve su razlike bile neznatne: XXIX. Hercegovačka divizija i njezine X. i XII. brigada, u savezu s II. Dalmatinskom brigadom nastavile su «čistiti» Dubrovnik i okolicu.

Daksa je samo jedno, danas svakako najpoznatije stratište. Na tom je otočiću ubijeno najmanje 79 Dubrovčana od ukupno njih više od 190 ubijenih nakon partizanskog ulaska u grad. Među ubijenima je jedanaest svećenika, ali mjesto na kojem se nalazi spomenobilježje nije jedino ubijalište na Daksi. Ne samo svjedoci tih događanja, nego i neki objavljeni izvori govore o tome kako su se ubijanja protegla duboko u studeni 1944., i kako su žrtve bacane u more i pokapane na više mjesta.


Otočić Daksa pred Dubrovnikom
Stravičnim masakrima na Orsuli i Daksi nije okončan obijesni ples krvoločnog pobjednika. Nedužni su ljudi ubijani na brdašcu Montovjerna, iz Slanoga je u hercegovačko zaleđe odvedena skupina muškaraca i žena i tamo okrutno, bez suda, pobijena. U stratišta se broje i domobransko vojno groblje u Gospinu polju i gradsko groblje Boninovo. Na otočiću Jakljanu pobijeno je između dvadeset i trideset ljudi, većim dijelom njemačkih ratnih zarobljenika. Dubrovčani su odvođeni i na Korčulu i tamo ubijani, baš kao i nad jamom Vraninom. U grad je 30. listopada 1944. dovedena veća skupina zatočenika iz različitih dijelova dubrovačke okolice, a iz dvije skupine s Pelješca samo je manji dio ubijen nakon prividnoga suđenja: ostali su smaknuti bez milosti, po kratkom postupku.


Staza prema stratištu na Daksi
Ni nekoliko mjeseci kasnije smrtonosni se žrvanj nije zaustavio: 1945. su suđeni dr. Dominik Barać, Mihaljević, Veramenta, a kosti uglednih Dubrovčana razasute su oko vile Rašica na Lapadu, na Mljetu i Lastovu, u Trogiru. Bacani su u more kroz kasnije zazidanu «bužu» na zidinama zatvora Karmen. Pamti se da je pred kraj 1944. u Dubrovnik dovezen kamion Imoćana kojima se se ovdje gubi trag. Ljude se odvodili iz kuća i prvih poratnih godina. Pred improvoziranom sudnicom u gimnazijskoj gimnastičkoj dvorani 1947. s leđa je ubijen Stjepan Wolitz. U tamnicama su smaknuti Boris Krasovac, Pero «Peruka» Bjelokosić, Niko Jelić, Ivka Kristović, Božo Martinović, Božo Njire, Niko Prkačin, Luka Rajković.

Doprinos hrvatskih «antifašista»
Prema tomu, mjesto današnjih hodočašća na koja vlast, dakako, ne gleda s odobravanjem otočić Daksa, samo je simbol stradanja dubrovačkih Hrvata. To, pak, stradanje, nije ni po čemu izuzetak: ono je dio sustavnog progona hrvatstva, ono je uvod u stotine sličnih pokolja koji će kulminirati u svibnju 1945. u Bleiburgu i na križnim putovima. Hvala ideologiji tzv. pomirbe, u Hrvatskoj se posljednjih petnaestak godina (otkad se o tim stvarima uopće smije govoriti) ti zločini općenito pripisuju Srbima, odnosno četnicima koji su pred kraj rata prebjegli u partizane. No, iako bi brojnim «antifašistima» danas bilo lakše da je doista tako, tako nije.

Istina jest, da je nakon sukoba kod Bileće u sastav X. i XII. Hercegovačke brigade primljen veći broj četnika, koji su tako, s crvenom zastavom i petokrakom zvijezdom, sudjelovali u okupaciji Dubrovnika. Također je istina da je Josip Broz zapovjedio da se II. Dalmatinska brigada popuni Crnogorcima, a «komandant i dalje da bude Hercegovac« pa je zapovjednik te brigade doista bio hercegovački Srbin Savo Burić, a naslijedio ga je Obrad Egić. Također je istina da je zapovjednik prve partizanske bojne koja je ušla u Dubrovnik bio Savo Četnik (kasnije je promijenio prezime u «Jovanović», čime očito nije prestao biti četnikom), a njegov zamjenik Stevan Bećarac.


Jedno od stratišta na Daksi
No, zločin ne bi bio moguć, niti bi bio tako sustavan i temeljit, da mu nisu asistirali partizani hrvatskog podrijetla, rečeni «antifašisti». Kao u ostatku Hrvatske, tako i u Dubrovniku, oni su okupaciji davali prividni legitimitet, oni su služili legalizaciji masovnih umorstava. U povijest grada crnim će slovima biti zapisana imena sudionika u ovim zločinima: dužnosnika OZNe Dušana Stipanovića Guzine, političkog sekretara KPH Ante Eterovića zv. Vili, organizacijskog sekretara Marina Cetinića...

Potonji je Milovana Đilasa, kad je ovaj došao u Dubrovnik i upitao «koliko ste neprijatelja ubili», izvijestio da je pobijeno njih svega dvadesetak. Malo, malo, presjekao je Đilas: treba sve likvidirati kako bi grad bio «čist od svih reakcionarnih elemenata». U tom se čišćenju isticao doista legendarni Ante Jurjević Baja. Legendaran koliko po svom primitivizmu i sudjelovanju u ubijanju nedužnih civila pred kraj rata, toliko i po činjenici da je još desetljećima bio strah i trepet Dalmacije.




U prilogu ovoga kratkog prikaza objavljujemo u cijelosti Jurjevićevo pismo, pisano u Dubrovniku 25. listopada 1944., u jeku smaknuća. To je pismo spominjano u više navrata, nekoliko je puta i opširnije citirano, ali koliko nam je poznato do sada nije u cijelosti objavljeno. U njemu Jurjević izrijekom priznaje da su ljudi pobijeni bez suda i istraga, bez ikakva utvrđivanja relevantnih činjenica, tek na temelju partizanskih dojava. On također ocjenjuje postupak prema «narodnim neprijateljima«, osobito svećenicima: «bilo kako bilo ubit ih se mora». Iz pisma se jasno vidi kako je partizanska armija za koju i danas neki hoće da je oslobađala Hrvatsku na dubrovačke Hrvate gledala kao na Hrvate, dakle sumnjivce, čak i onda kad nisu ustaše. Radi toga su se na udaru našli i «nekompromitovani» pristaše Hrvatske seljačke stranke.

Pismo objavljujemo bez ikakvih jezičnih ili pravopisnih intervencija: dirati u Bajin jezik i stil značilo bi krivotvoriti povijest. A dokumenti poput ovoga pokazuju kakvi su tipovi, do lakata okupani krvlju, desetljećima upravljali sudbinom hrvatskog naroda.

Pismo Ante Jurjevića Baje iz Dubrovnika
25. X. [1944.]

Dragi Drugovi!

Javljam vam se iz starodrevnog grada Dubrovnika a u jedno vas upoznajem sa životom u njemu, mogu dobiti dojam nakon par dana šta sam u njemu da ipak valovi Jadrana koji udaraju o njegove hridine da nisu bili uzaludni te dasu bar nešto prenijeli u njemu što valja iz naše slobodarske Dalmacije. Narod u ovom gradu je čudan a donekle i nerazumljiv počevši od onih gospara do pučanina, puni su svojih specifičnosti, koja je veoma bliska svim našim neprijateljima i baš iz tih razloga Dubrovnik i postao a i bit će u koliko ga ne očistimo i posvetimo punu pažnju centar čitave špijunaže ne samo za Dubrovnik ili južni dio Dalmacije već za veliki dio Jugoslavije naročito Crne Gore Dalmacije i Hercegovine. Narod u mjestu i okolini nije upoznat ni s najosnovnijim stvarima a naročito što se tiče naše borbe i našeg pokreta sve promatraju kroz svoje interese privijaju se svakome ulizivanje to je glavna vrlina veliki su prijatelji angleza i svi ih očekuju nama Hrvatima donekle pristupaju sa simpatijama dok Srbe ni da čuju i smatraju ih neprijateljima a naročito Hercegovce antagonizam je vrlo jak i Hercegovce dosta posprdno gledaju a to je još od Jugoslavije, obzirom što su ovi tu radili kao radnici i uvijek bili niži sloj. Dolazak XXIX divizije nije ih mnogo oduševio voljeli bi oni da je došla koja dalmatinska brigada iako je druga Dalmatinska u stvari ušla u grad. Za ulazak u grad naše jedinice nijesu imale teže borbe glavni teret je pao na XXVI diviziju i to likvidacija Stona, gdje su naše jedinice koloni koja se izvlačila iz Dubrovnika zadali teške gubitke oko 700 mrtvih i zarobljeni ogroman materijal i preko 30 topova što ispravnih što neispravnih njemci u Dubrovniku nijesu davali nikakav otpor jedino u rijeci gdje ih je poginulo oko 60. Isto tako naša XXVI je na Stonu i u likvidaciji kolone njemaca imala dosta jake gubitke prema još nepotvrđenim vijestima oko 500 ih je bačeno iz stroja uglavnom od mina. Jedinice koje su upale u Dubrovnik imale su izvjesnih grešaka ali nijesu bile tako strašne i sami možete znat kad vojska upada kakoje ali uglavnom sve je u redu sačuvani su svi magazini kao i ugled naše vojske iako građani njih gledaju kao Srbe četnike a oni narod kao donekle Hrvate ne bi mogao reć ustaše ali ipak sumnjive. Bilo je došlo do izvjesnih nesuglasica između II. Dal. i ostalih jedinica ali je odmah izglađeno. Još je bilo izvjesnih grešaka sa strane izvjesnih organizacija jer su dizale pojedine stvari na svoju ruku a dostaje krivo i to što nije postojala narodna vlast, jer su bili došli i oblasni NOO Hercegovine oblasni Skoja i obl. Partije mi smo iste drugove sazvali i ukazali im na nedostatak i više se isti nijesu događali a ujedno im je bilo i malo neugodno sad ide dosta u redu, jer obzirom što će Dubrovnik bit baza za snabdjevanje II korpusa to je imenovan štab baze koji će jedini imat kontakt sa saveznicima a ujedno će i on imat svoje odsjeke i ako kome nešto treba ovaj će trebat da se obrati na taj štab a ovaj štab na NOO tako da više nema grešaka, isto tako da bi se posao i rad pravilnije odvijao kao pomoćni organ formirali smo jednu komisiju u koju su ušli član NOO Komande Mjesta i Područja kao i jedan član štaba V sektora kao jedan drug iz ekonomskog odsjeka IV korpusa a isti je drug dalmatinac ova će komisija imat zadatak da ispita šta ima što se može konfiskovat a ujedno da ima u vidu potrebe II VIII korpusa kao i naroda ovo se sve pokazalo kao veoma pravilno, ipak valja imat u vidu da je vojska vojska i da njene potrebe bar donekle valja podmirit a što se tiče starina i muzeja kao i biblioteka one su sve sačuvane a novac se već blokirao s njime rukovali Tudor dosada se našlo oko 300 miliona zlatne podloge i 26 miliona novca u papiru drug Tudor je veoma vrijedan ali ipak ako Jerka ne spriječava mnogo rad bilo bi dobro da i on ili koji drug trkne koji dan jer ovde će trebat da stalno bude za duže po jedan član obi. NOO u stvari da se svi stalno mijenjaju ovo neka drugovi u obl. N.O.O. shvate najozbiljnije jer treba da znaju da ovod ne postoji NOO a da se skoro nemaš na nikoga oslonit već moraš sve sam radit odnosno O. N.O.O. a drugo ja im nemogu mnogo pomoć i radim na svim poljima a i moje iskustvo po NOO je veoma slabo a i sam Tudor treba još izvjesno vrijeme da se oslobodi zadaci su ogromni a i ovi iz Korpusa malo prepišavaju samu vlast jer oni uglavnom gledaju sve kroz svoju prizmu iako na svakom koraku govore kako treba poštivat narodnu vlast. Znate u glavnom kako je svaki dan se približavaš da posidiš i tek sad vidiš šta znači imat vlast u ruke ali uglavnom sve je dobro.


Petar Perica D. I. - jedan od umorenih svećenika
Pored ostalog mogu vam napomenuti da je ovo grad po političkom uvjerenju ni Hrvatski ni Srbski pa čak ni više Jugoslovenski već engleski svi očekuju engleze a englezi su i stigli ima ih 1000 i interesiraju se da bi dali narodu pomoć ja sam rekao u korpusu da se to može samo preko Obl. NOO postoje izgledi da su već u prvom danu uhvatili vezu s nekim našim neprijateljima i to da su u prvi dan njihova dolaska prebacili u Bari svojim brodom ženu jednog poznatog četničkog bandita komandanta četničke brigade, u koliko bude tačno uložit ćemo protest. Radi svega ovoga što sam vam naveo i što ću navest neophodno je potrebno da dođu ovde rukovodioci I sekcije drug Odrljin kao i II sekcije drug Trutin jer oni bez obzira na dužnost potrebitiji su ovod nego igdje a za Split će mo gdje je naš narod lako a dok padne Knin i Drniš ovdje će mo uredit isto tako je potrebno da se pošalje bataljon narodne obrane koji je na Visu jer je on već upućen za rad i djelovanje onih naših ?.........i ovo bi trebalo izvršit čim prije. Takođe mi smo uputili 3 depeše ali izgleda da ni jednu niste primili te napominjem potrebno je poslat grupu N.O.O. da održi priredbu i da se popuni kao i filmove jer nakon hajke koja je provedena treba im dati i oduševljenja a takođe i izložbu slika treba otvorit. Obzirom što su naše snage oslobodile Ston u njemu ima 150 vagona soli međutim Hercegovci nastoje odnosno II korpus nešto da uzme pored onog što će uzet onu sol iz Dubrovnika kao i to što i narod i vojska u Dalmaciji nema soli a isto tako sol propada jer je krov solane donekle pokvaren potrebito je da se uloži sve da bi se organizovalo sa mornaricom prebacivanje soli bez obzira dali na Vis ili Korčulu to ovisi gdje će mo mi imat mogućnosti da sol smjestimo ujedno organizovat i magazine za prihvat pa gdje odredite mi će mo osigurat punjenje i tovarenje ovamo hitno poduzmite mjere i obavjestite nas kao i kažite gdje će mo slat. i to u Ston.

Čašćenje uspomena na ubijene na Orsuli
Ja sam vam u početku pisma naglasio o ponašanju onog štaba baze i komisije i bio sam sto posto uvjeren da će sve ići glatko međutim kako na štose pišem pismo tako se ovod i razvija život i mogu da steknem uvjerenje da je njima samo do njihovih interesa a to se vidi iz slijedećeg, dok je bila vojska sve magazine vojne su uzeli a pojedine i civile sva prevozna sredstva su konfiskovali tako da nijedno nije ostalo za ostale štabove iako su dobili već pomoć od saveznika 30 kamiona i izvjestan materijal isto tako nastoje da se konfiskuju i svi dućani kao i da odnesu izvjestan alat iz radiona a danas je došao i presjednik vlade Crne Gore i traži pomoć u posteljama i robi kao i doktora naročito pikiraju na sanitetski materijal, oni ti to imaju već sve pripremno, komisiju za ovo komisiju za ono i imamo i imat će mo još dosta muke dok stvari regulišemo iako se dosta toga učinilo samo uglavnom privreda je stala dućani su blokirani tek smo pjacu danas uspostavili i već se prodaje zelje i t.d. ali dućani su zatvoreni koje će treba pokrenit radi svega ovoga treba Jerko da dođe ili bilo koji od njih koji pozna te gospodarske probleme. Mobilizacija uspijeva II Dalmatinska se popunjuje i prema pričanju približava se brzo na 2000 boraca odaziv boraca je uglavnom na dobrovoljnoj bazi 60 % se javljaju dobrovoljno a na poziv svi dolaze iako ima kod njih malo onog Dubrovačkog izvlačenja. Jedinice uglavnom druga Dalmatinska jer jedino se dalmatinske jedinice popunjavaju došla je sa vrlo nepravilnim naređenjem i to da mobilišu na silu sve sreda jer su valda ovi računali daje čitav Kotar ustaški ali su poslije promjenili način jer su se uvjerili da nije tako i da postoji i drugi način. Razgovarao sam sa drugovima i složili smo se da izvjesne stručnjake šaljemo obi. NOO i mornarici jer se istodobno vrši mobilizacija i za mornaricu što uspjeva. Razgovarao sam sa komandantom štaba primorske grupe u vezi II Dalmatinske kao i komesarom II Korpusa i oni su voljni da upute II dal. čim svrše izvjesne akcije u pravcu Boke Kotorske ja u to vjerujem jer sam komandant je jedan vrlo fini i ozbiljan drug jedan za mene najsolidniji komunist kao vojni rukovodioc kojega sam sreo u svom radu. Isto tako sam tražio i Bombardella i njega će ustupit Obl. N.O.O.ali glazbu teže od onih svih glazbara još je na životu 2122 oni su dosta izgleda zapostavljeni dosta su mi se žalili i oni svoje pitanje nemogu njima postaviti da nebi rekli da su lokalpatrioti ali im je dogustilo i oni se uopšte ne popunjavaju ja sam i njihovo pitanje postavljao ali to ide teže nego mislim da bi vi obavijestili VIII korpus da on traži preko II korpusa da im dadu glazbu jer oni nemaju a II korpus kao i njihova vlada imaju glazbu a ujedno su prije našeg dolaska mobilisali za sebe jednu glazbu a ako ovi nebi htjeli neka postave preko VS jer i ja mislim da su im ovi dosta diplili u diple.


Ante Jurjević - Baja: dovoljno pismen za ubijanje
Jacu nastupat isto neka im se po mogućnosti mobiliše jedna glazba za korpus a po mogućnosti i za mornaricu usto malo vjerujem. Isto tako bi trebalo poslat neke ljude iz NOO da dođu uzest neke stvari mašinu za pisanje i t.d. ja o svemu tome pored najbolje volje nemogu vodit računa jer nemam vremena. Što se tiče narodnih neprijatelja do sada ih je otpremljeno što ovamo što onamo oko 60 među njima i 8 popova odnosno fratara pored svega toga mnogi se kriju i nemože ih se otkrit a sad će bit i teže obzirom na saveznike koji će ih štiti jedino tu može iskusni ljudi i vojnici, mi smo nakon streljanja objavili plakatom ali dosad ne sve samo tek sutra izlazi jedan dio u javnost a potpisali smo sud komande područja jer drugoga nismo imali o ovome svemu dajte vaše mišljenje bilo kako bilo ubit ih se mora a za ove koji se skriju treba će učinit sve da ih se uhvati jer to su kaporjuni. Narod je prilično na samu situaciju zadovoljan samo neznamo šta će bit nakon ovih streljanja jer se već narod za njih interesuje i pita kad će taj narodni sud djelovat. Reakcija počinje da se osvješćuje i to vidiš kako se ujedinjuje H.S.S. i to sad na bazi protiv tobože srba uglavnom ti ovako reču eno to i to ti je uzima onaj iz Ljubuškog to govore najviše iz razloga da bi ocrnili u očima naroda Hercegovačke jedinice ali sve ovo skupa za sada ne prestavlja ništa jer nikad ne dolaze do izražaja a drugo nastoje da se pokažu kao veliki pristaše N.O.B. i svi bi želili u J.N.O.F. i moć će se izvjesno koristit bio sam na jednom sastanku sa njima skupa sa Pavom Krcom i razgovarali o svemu i svačemu i mogli konstantovat jedno da su oni Dubrovački gospari su dva mozga i misle da će se svojim ulizivanjem svakome podmetnit što im sad ne uspijeva i ako će pokušat da se vjerovatno aktiviraju proti nas ali će mo im kušat na vrijeme noge osić osnovno je za njih i za na narod da nepoznaje ni ono najosnovnije iz Naše borbe. O narodno oslobodilačkom odboru Skoju i partiji mogu reć da nepostoji ništa i treba sve iznova počet te smo to pokušali riješit na slijedeći način da okružni NOO preuzme dužnost Mjesnog NOO a da se formira kad sazrije situacija Mjesni odbor JNOF i tek onda da vršimo izbore za N.O.O. a za Skoj smo uredili da jedan član okružnog Skoja preuzme dužnost sekretara M. K. skoja a isto da ostane član Okružnog komiteta Skoja kao i Lovre Kurir da uzme dužnost sekretara M. K. a isto da ostane član O. K. ovo sve je pokus a ne i garancija da će mo uspijet uspostavit organizaciju. Uputit će mo vama neke HSS po Vil(?) on će vas upoznat sa svim koje možemo uapsit ako treba i poslat na Vis ali tu moramo biti oprezni jer nisu kompromitovani kao saradnici okupatora ovde se nalazi i Ivo Čulić iz Splita kao i Mladineo iz Brača. Ovde postoji komanda Mjesta ali postavljena od divizije privremeno radi toga trebalo bi tražit iz XX Div. jednog dubrovčana za komandanta i to Matu Bazdana Komandanta bataljona ili Jakelić Ivicu adjutanta pri XX Diviziji primite pozdrav Baja

Bilo bi dobro da tražite Mladena Spužević iz Dubrovnika radi u Splitsko Područje

preuzeto s http://www.blogihrvati.com/jml/index.php?option=com_content&task=view&id=1089&Itemid=155

ovdje prenosim članak iz Glasa Koncila članak

Partizanski poslijeratni zločini u Gospiću i okolici (1)

Jeziv partizanski prijedlog nadomak Gospića



Nadomak Gospića, s njegove istočne strane, partizansko vodstvo, koje su većinom činili Hrvati, raspravljalo je kako se sutradan postaviti prema stanovnicima koje zateknu. Jedan od Hrvata predložio je da ubiju svakoga tko je navršio 16 godina života, bez obzira na spol i na možebitnu njegovu političku i vojničku angažiranost.

Mir u Gospić nakon Drugoga svjetskog rata došao je neočekivano, kad mu se velika većina gospićkih građana nije nadala. Oružane snage kao da su smjenu učinile po dogovoru - dok su se Gospićani 4. travnja 1945. probudili u ratu, još s domobranima i ustašama, suton toga istog dana donio im je »mir« i prvu noć s partizanima. Naime posljetkom vijesti iz njemačkog zapovjedništva da Gospić prestaje biti u obrambenom smislu važan, sve su ga oružane postrojbe tog dana pred podne počele napuštati. S njima je pošao i velik broj civila, žena, djece i staraca, gonjenih opravdanim strahom pred partizanskim zločinima, za koje se itekako znalo i koji nisu bili plod neopravdanog straha ni ustaške promidžbe. Za Gospić je bilo otežavajuće što su ga nakon Velebitskog ustanka ujesen godine 1932. zbog aktivne predratne ustaške organizacije u njemu popularno prozvali ustaško sveučilište, pa je najprije bio osobito oštar trn u oku Orjuni i ideolozima Velike Srbije, a kasnije i partizanima. Odmah nakon partizanskog ulaska u grad počelo je »trijebljenje« svih koji su bili unaprijed popisani za odstrel. Osim njih, pojedinim »antifašistima« bilo je po vlastitom odabiru dopušteno likvidirati i sve druge, iz bilo kojih razloga, a potom, kad je već trebala početi djelovati »pravna država«, tzv. narodni sudovi bili su izraz pomahnitala razuma, s temeljnom zadaćom likvidirati što veći broj Hrvata.

Ubijanje »po krsnom listu«

O razmišljanju članova partizanskog vodstva pred Gospićem 3. travnja 1945. posvjedočio je svojedobno Šime Balen, ondašnji politički komesar cijele partizanske formacije koja je sutradan popodne ušla u grad. Taj je hrvatski intelektualac i publicist zbog spomenutoga velebitskog ustanka dospio i na robiju. Prema njegovu pričanju, u pravoslavnom selu (nije naveo njegovo ime) nadomak Gospića, s njegove istočne strane, partizansko vodstvo, koje su većinom činili Hrvati, raspravljalo je kako se sutradan postaviti prema stanovnicima koje zateknu. Jedan od Hrvata predložio je da ubiju svakoga tko je navršio 16 godina života, bez obzira na spol i na možebitnu njegovu političku i vojničku angažiranost. U tome je partizanskom vodstvu, uz nekoliko Hrvata iz Gospića i okolice, bio i Jakov Blažević, najznačajnija politička osoba među ličkim partizanima. Tom se prijedlogu prvi suprotstavio vojni zapovjednik, lički Srbin, koji je prije rata pohađao gospićku gimnaziju i kao učenik 1941. g. pobjegao partizanima u šumu. Po Balenovim riječima taj je zapovjednik rekao da ne može prihvatiti odluku da se »sutradan u Gospiću ubija po krsnom listu«, pa se tako odustalo od toga jeziva prijedloga.

Jakov Blažević ne oprašta

Svejedno su nakon ulaska u grad uslijedila bezrazložna ubijanja, ustvrdio je Balen, uglavnom bez suda i presude. Tako je odmah ubijen domobranski časnik Juko Zastavniković, koji nije bio poznat po nikakvu zlu u vrijeme rata, i kojem su, da ironija bude veća, žena Marica i kći Krunka bile u partizanima. Po Balenu taj bi školovani vojnik i časnik iz austrougarskog vremena, da nije ubijen, bio u Gospiću najvjerojatnije prvi poratni predsjednik narodno-oslobodilačkog odbora. Također je nevino ubijen i stari profesor Milan Japundžić - Japa, nekadašnji ravnatelj gospićke gimnazije i pisac povijesnih crtica. Balen se osobito bio okomio na Jakova Blaževića, na kojega je svaljivao velik dio krivnje i odgovornosti za partizanske zločine. Tako je pričao da je uzalud pokušao intervenirati za spomenutog prof. Japundžića, i da mu to Blažević nikada nije zaboravio niti oprostio. Kad su mu kao informbiroovcu 1949. g. sudili, Blažević je javno na sudu tvrdio da se Šime Balen još 1945. u Gospiću pokazao kao izdajnik jer se zauzimao za »hrvatske nacionaliste«. Nažalost, više tisuća Hrvata u Gospiću u drugoj polovici 1945. otišlo je u smrt; neki su bili zaklani, neki strijeljani, neki vješani, neki opet, kao stari Gabre Šikić i čitava skupina s njim na Vedrom polju u šumi Jasikovcu, uz podvelebitsko pravoslavno selo Divoselo kraj Gospića, rastrgani željeznim vilama. Što zbog mržnje, što zbog nedostatka nacionalnog osjećaja i slabosti da se suprotstave i odupru srpskim odlukama, hrvatski su komunisti godine 1945. bili sudionici masakra nad nedužnim Hrvatima u Gospiću koji nisu bili u partizanima. Sa stajališta čovječnosti oni se ne mogu zaboraviti. Nakon rata »antifašisti« su u Gospiću učinili Sudnji dan, kasniji Gospić je novi grad, nikao u krvi i na kostima mučenika i nevinih hrvatskih katoličkih obitelji, čija je jedina krivnja bila što njihovi sinovi, ustaše i domobrani, tijekom cijelog rata nisu dopustili da grad postane partizanski ni na jedan jedini dan!

Zatvori prepuni »zločinaca«

Partizani su toliko puno »zločinaca« 4. travnja 1945. zatekli u Gospiću da jednostavno nisu znali kud će s njima, pa su ih zatvarali i u mnogim gospićkim kućama, za koje prije nitko ni sanjati nije mogao da će biti preuređene u mjesta ljudskih patnji. Osim velike kaznionice usred grada u parku Kolakovcu, ranijega maloljetničkog zatvora uz nju i obližnje velike gospodarske škole, koja je danas preuređena u zgradu biskupijskog sjedišta, partizanska Ozna koristila je kao zatvor i nekoliko privatnih kuća uz kaznionicu: veliku zgradu nekadašnje gospićke žandarmerije, pokraj mosta na rijeci Novčici, neposredno uz staru kuću posjednika Stipice Pavelića, veliku zgradu katnicu preko tog mosta, na početku parka Čardaka, koja je prije Drugoga svjetskog rata bila vlasništvo obitelji Stanković, i od koje počinju Bilajska, Jasikovačka i Žabićka ulica, zatim privatnu kuću s podrumom gostioničara Tomice Kolačevića u Prnjavorskoj ulici, potom i Stakinu kuću s podrumom u njezinu susjedstvu, kao i rodnu kuću pokojnog veterinara dr. Ante Rukavine u Budačkoj ulici blizu gimnazije te jednokatnu tzv. zgradu financije i njezin podrum, na tratini uz kloštar u Kaniži na obali rijeke Bogdanice.

»... i borim se protiv Boga!«

Tih je dana u Gospiću često odjekivala uobičajena partizanska službena parola kojom je završavao svaki službeni spis i javni nastup: »Smrt fašizmu - sloboda narodu!« i u sav glas se orilo: »Amerika i Engleska bit će zemlja proleterska!« te »glasovita« pjesma u pravoslavno-ličkoj verziji: »Nosim kapu sa tri roga i borim se protiv Boga, protiv Crkve i oltara i ›milosrdnije‹ sestara!« U takvom ozračju potrebno je spomenuti tek nekoliko ličkih mučenika koji su godine 1945. glavom platili svoju odanost Katoličkoj Crkvi i hrvatskome narodu. Hrvatskog povjesnika, katoličkog pisca, pjesnika, poliglota, prevoditelja s više svjetskih jezika, čuvenog polemičara i istaknutog pripadnika Mahnićeva Katoličkog pokreta, sedamdesetogodišnjeg župnika sv. Josipa u Ličkom Osiku dr. Frana Biničkog partizani su zatvorili i još neosuđenog, tifusom zaraženog, iz gospićke kaznionice sa zakašnjenjem prebacili u gospićku bolnicu, gdje je 1. svibnja 1945. umro u mukama. Nekoliko njegovih prijatelja su ga pod plastom sijena kriomice prevezli i pokopali uz grob njegovih roditelja na katoličkom groblju u Ličkom Osiku, nedaleko od mušalučkoga Malog sela, u kojem je 1875. g. rođen. Po pričanju Zlate Štimac prozorski zastor za pokrov pokojnom župniku Biničkom poklonila je Katinka Zdunić iz bolničkog susjedstva, a njegovo »kidnapiranje« iz gospićke bolnice pomogao je tadašnji ravnatelj dr. Dane Vuković, kojeg su Židovi nekoliko desetljeća kasnije proglasili pravednikom među narodima. I popularni svećenik, profesor i ravnatelj u gospićkoj učiteljskoj školi, pop Nikola Mašić obolio je od pjegavog tifusa u gospićkom partizanskom zatvoru u proljeće godine 1945. Njega su po pričanju nekih bolničkih djelatnika tukli čak i u zaraznom odjelu gospićke bolnice, kamo je prenesen. Nekako istodobno Bruni Vernazziju, župniku u Gornjem Kosinju partizani su jedne noći provalili u župni stan, bajunetom su mu probili leđa i kundakom puške razbili glavu, te je umro u strašnim mukama. Župniku u Podlapcu i Udbini, Mati Mogušu pojedini lički Srbi nisu zaboravili njegovu predratnu vjersku i nacionalnu djelatnost, pa su ga u dobi od 34 godine sa skupinom Hrvata iz Udbine u gospićkoj kaznionici mučili i brutalno ubili 1946. g.

Hladnokrvna egzekucija redovnice

Posebno vrijedna spomena u ovom sažetom sjećanju na stravične dane u Gospiću nakon Drugoga svjetskog rata je sumještanka bl. Alojzija Stepinca iz Krašića, redovnica milosrdnica, tridesetčetverogodišnja Žarka Ivasić. Nju su komunisti krivo optužili da je u rujnu 1943. izdala ustašama ranjene partizane u bolnici u Otočcu, koji su potom ubijeni. Za isti »zločin« komunisti su optužili i sestre: Eutihiju Novak, Veronu Fostač, Hubertinu Džimberg i Luciju Radošević. Partizanski sud u Gospiću 7. veljače 1946. osudio ih je na najstrože kazne, s. Žarku na smrt vješanjem, a ostale sestre na smrt strijeljanjem, među njima i s. Novak, koja je već bila pokojna. Ona je kao kuharica u bolnici u Osijeku za vrijeme angloameričkog bombardiranja iz zraka poginula 1944. g. Suđenje je bilo u sali u zgradi gospićkog narodno-oslobodilačkog odbora, u kojoj je prije Drugoga svjetskog rata bila općinska zgrada, a danas je kino »Korzo«. Dobro je prisjetiti se da je kad je predsjednik sudskoga vijeća redovnicama pročitao smrtne presude u sali nastao prolom oduševljenja, nazočni su skakali, pljeskali i vriskali. Iz mnoštva je tada prema redovnicama glumeći živčani napad pojurio mlad, stasit partizan s povicima: »Juriiiš, pucaaaj...« i urlajući ih izudarao. On je bio domaći, gospićki Hrvat, koji se i tako pokušao iskupiti za pripadnost ustaškom pokretu početkom 1941. g. Sestrama Veroni, Hubertini i Luciji vrhovni sud se »smilovao« i u svibnju godine 1946. smrtnu kaznu im preinačio u kaznu strogog zatvora u trajanju od 20 godina, od kojih su odrobijale šest, a s. Žarki kazna smrti vješanjem preinačena je u kaznu smrti strijeljanjem. Na gospićkome katoličkom groblju uz zid kapelice sv. Marije Magdalene strijeljana je 16. svibnja 1946. Pred smaknuće skinula je povez s očiju i gledala u partizanku Soku Šolaju, koja je, navodno na vlastiti zahtjev, u nju pucala. Svjedokinja tog smaknuća bila je Marija Benković Seka, udata Milković, koja je stanovala u Kaniškoj ulici i koja se tada slučajno s majkom zatekla na groblju.

Mr. Nikola Bićanić
Glas Koncila

Svibanj mjesec 1945. godine.

Izvjesno je da je Njemačka izgubila rat. Vlada NDH ne može više ni od koga očekivati pomoć. Vrhovništvo donosi odluku da vojska i njihove obitelji krenu na zapad u Austriju i tamo se predaju saveznicima, Englezima i Amerikancima. Nepregledne kolone kreću put Austrije. Stastističari tvrde da je bilo oko miliun izbjeglica, Hrvata, Kozaka, Folksdojčera, Crnogoraca....



Zaustavljeni su kod malog Austrijskog gradića Bleiburga. Počinju mučni pregovori. Britanci su iznenađeni brojem ljudi koji su nahrupili u Austriju. Feldmaršal Alexander, zapovjednik Mediterana, zahtijeva da ga se riješi tolikog broja izbjeglica, ali ne želi ih izručiti partizanima jer je svijestan da bi to bila fatalna pogreška.



Manipulacijama britanskog političara Mc Millana koji je doletio zrakoplovom u Klagenfurt i vodstvom Foreign Offisa te njihovim lažnim izvješćima Alexanderu, Hrvati bivaju ipak izručeni partizanima. Najprije su ih na prevaru razoružali ne govoreći im o njihovoj daljnjoj sudbini. III partizanska armija treba preuzeti izbjeglice, a oni su, po pisanju majora Ljube Đurića, već dobili naputke kako se odnositi prema njima. Pod krinkom noći kolone su polako skretane ka Sloveniji i predavane u ruke partizanima. Kad je Alexander doznao istinu bilo je kasno.

Pokolj je mogao početi.



Simo Dubajić se hvalisao da je zapovijedio smaknuće 30 000 Hrvata no pošto je zvanično 20. svibnja 1945. god. preuzeo njih

13 000, u svojoj knizi ,, Od Kistanje do Kočevskog roga” (2006.) priznaje pokolj ,,samo” tih 13 000 izbjeglica.

,,Dok me je držala Bakarska vodica, upadoše sa naređenjem da 11. brigada spremi svoje dobrovoljce za egzekuciju... Nemam razloga da se stidim... Ponosan sam, jer su mi svi živi Srbi zahvalni, kao što su zahvalni britanskom 5. korpusu i 11. dalmatinskoj brigadi i Ljubi Periši Dinku, koji je poslao ustaše u pakao... Mnogo bolje nego da su to Srbi izvršili.”



Nade izbjeglica u bolje, brzo su se raspršile, jer oni koji nisu pobijeni na samoj Bleiburškoj poljani potajno su se nadali da su spašeni, no kad su shvatili istinu, poželjeli su tisuću puta da su mrtvi. Tjerani su u četveroredima kao stoka primajući batine za doručak, ručak, večeru a i u međupauzama. Gladni, žedni, poderane odjeće i obuće tjerani su kao stoka bez hrane i vode.



Zlostavljanje, pogubljenja, kako pojedinačna tako i grupna postali su zarobljenicima svakodnevica.



Nekolicina preživjelih opisuje kako su čudom preživjeli i na koji način su egzekucije izvršavane.



Vezali su ih u manje grupe pred rovovima ili pored jama i pucali u njih. Neke metak nije pogodio ili su samo bili ranjeni, ali su povučeni mrtvim tijelima padali u rov ili jamu. I nekoliko dana su morali provesti u jamama.

,,Skupili bi smo se uz rub jame, oblačili odjeću sa mrtvih, jer iako je bio lipanj bilo je hladno. Ždrijelo jame partizani su čuvali dan i noć, bacajući bombe i pucajući unutra. Lizali smo vodu sa stalaktita, usta vlažili mokraćom, a ispred sebe smo složili nekoliko mrtvih da nas sakriju od pogleda. Nakon par dana smo se izvlačili.”

Cijelim putem je bilo odvođenja u šumu. Koga god su u šumu odveli, taj se nije vratio. Tko god je posustao bio je po kratkom postupku likvidiran. Svako partizansko pijanstvo rezultiralo je likvidacijama i maltretiranjem zarobljenika.



Gdje su krivci za toliki broj ubistava?

SLOBODNI SU!

Da li su, kada i kako procesuirani?

NISU, NIKADA I NIKAKO!

Za svoja zlodjela nagrađivani su najvišim državnim odličjima, visokim vojnim činovima, te povlaštenim radnim mjestima za koja u pravilu nisu bili adekvatno školovani. Za radno mjesto trebao si biti član partije i dokazati aktivno sudjelovanje u eliminaciji ,,neprijatelja naroda”. To su bile ,,kazne” za pokolj preko dvije stotine tisuća Hrvata.

Zašto toliki broj?

Pa na samoj Bleiburškoj poljani i Dobravama kod Maribora broj pogubljenih prelazi pedeset tisuća, a koliko je još Sima Dubajića i njemu sličnih bilo cijelim putem koji je bio dug nekoliko stotina, pa i tisuću kilometara.



Slovenci su uspjeli obilježiti nekoliko desetaka stratišta. U Hrvatskoj je nakon godina rada, komisija za žrtve rata i poraća uspjela prikupiti opsežnu dokumentaciju o stradalima. No 2000.

god. komisija je ukinuta a dokumenti zaštićeni i ne mogu se dobiti na uvid. Povjesničari zahtijevaju da Državni sabor napokon riješi taj problem i otvori arhive. Tada bi se možda mogao procijeniti približan broj stradalih Hrvata nakon Drugog svjetskog rata, a ne nagađati da li ih je bilo trideset tisuća ili dvije stotine tisuća.

izvor: tihi koraci

>Bleiburg I.

Ljubav prema domovini, hm, što to danas znači?
Volim svoju zemlju, ma što govorili za mene neki drukčijeg mišljenja. Ipak, ima onih na koje bih se želio osvrnuti, kojima bih želio poslati poruku da voljeti svoju zemlju nije nužno loša praksa. Možda je nezahvalna ali ne i loša. Netko je citirao jednog određenog forumaša (ne nužno s Forum.hr) na svom blogu, jer su mu se te forumaške izjave toliko svidjele. Naslov glasi ''ne volim Hrvatsku'', a u citatu se navodi kako nema razloga voljeti Hrvatsku jer da ga ne određuje mjesto rođenja i vjerska pripadnost. A bloger se sjajno s tim forumašem složio. Isti taj bloger diči se kako je raskrinkavao velike političke varke, igrice iza kulisa, razne mućke političkog vrha, i što sve ne. Ipak, taj isti kaže kako ne voli Hrvatsku. Zašto ne voli čovjek zemlju u kojoj se rodio i u kojoj je pokrenuo relativno uspješan biznis?
Takvima bi trebalo razjasniti jednu stvar. Hrvatska nije istoznačnica za političku stranku, ma kako se stranka zvala. Hrvatska nisu afere, lopovluci ni korupcija. To su stanja u ovoj zemlji, koja bi bolje odgovarala jednoj južnoameričkoj državi nego državi na jugoistoku Europe.
E, pa, vidite, ja volim Hrvatsku, ali sranja koja se u njoj događaju definitivno ne volim. Razlika mog viđenja od dotičnih je u tome što ja želim reći kako volim svoju zemlju, kako se ponosim na dobre vrijednosti koje je Hrvatska iznjedrila. Ponosim se na otpor Hrvatske raznim agresorima, a ponajviše na Oluju. Zašto ne? Amerikanac se ponosi na Iwo Jimu i slamanje svojih neprijatelja. Zašto se ne bih ja ponosio obrambenim ratom koji je moja zemlja vodila, i to protiv mnogostruko jačeg neprijatelja?
Tipovi, kao što su već spomenuti forumaš i bloger, jasno odbacuju bilo kakvu pozivnu stranu Hrvatske, ali zato stalno potenciraju negativnosti. Treba se upitati zašto. Je li ljudska potreba za čitanjem tuđih nevolja, možda glavni razlog tome? Promocija raznih kvazi-zvijezda? U koju svrhu se potenciraju negativnosti?

U isto vrijeme, sa stvarnim negativnostima, izmišljaju se nove, neosnovane optužbe protiv Hrvatske da je homofobična, netolerantna i nadave neoustaška država. Pogledajmo samo koliko se na određenom portalu pisalo o slučaju davatelja krvi, inače državljanina Srbije, kojemu nije dozvoljeno da dade krv u šibenskoj bolnici. Prateći određeni portal dobila se slika o Hrvatskoj kao diskriminirajućoj državi. I mnogi padaju na to, nažalost. A riječ je jednostavno o zakonskoj prepreci. To konstruiranje alternativne stvarnosti je djelo iste osobe koja se složila s izjavom ''ne volim Hrvatsku''.
Hvala Bogu, postoji mnogo država u koje se takvi likovi mogu odseliti, a vjerujte mi, Hrvatska ne bi patila zbog toga. Mogu razumjeti da se netko ne slaže s određenom politikom koja je danas u Hrvatskoj na vlasti, pa ni ja se s njom ne slažem, na kraju krajeva, ali potencirati sve negativnosti, blatiti, kvazi-novinarski izvještavati je u najmanju ruku sramotno. Nastojanje da se mnoge stvari u ovoj zemlji riješe, da ljudima bude bolje, da se riješimo korupcije i političke podobnosti, razumljivo je prvenstveno za one koji vole ovu zemlju. Volim Hrvatsku, ali ne volim stanje u kojoj je. Treba joj promjena, ali ne od strane onih koji otvoreno kažu da je ne vole.

Hrvatski nacionalizam stariji je od 1941. g., stariji je od 1929. g. pa i od samog početka 20. st. Nacionalizam u Hrvata isticao je samostalnu Hrvatsku, uvijek, i ograđivao se od utapljanja Hrvatske u višenacionalne sklopove kakva je bila Jugoslavija, a prije nje Austro-Ugarska. Sam A. Starčević zalagao se 1861. godine da Hrvatska (tada Trojedna Kraljevina) mora kao samostalna i jednakopravna postići sporazum s tadašnjom Ugarskom i Austrijom. Hrvatskim nacionalistima svakako pripada Stjepan Radić koji je tražio reviziju hrvatskog položaja u tadašnjoj Kraljevini Jugoslaviji. Njemu su se u toj borbi za hrvatsku stvar pridružili mnogi iz političkog života a iza njega je stajao čitav hrvatski narod. Hrvatski nacionalizam u drugoj polovici 20. st. sastoji se ponajprije u cilju spašavanja Hrvatske iz Jugoslavije, one komunističke. Ipak u tom procesu hrvatskog nacionalizma dogodile su se velike promjene i različita strujanja u Drugom svjetskom ratu. Pavelićeva vrsta hrvatskog nacionalizma uvelike se razlikovala od onog Radićevog, pa čak i od Starčevićevog nacionalizma. Štetni, u prvom pogledu, Pavelićev nacionalizam zauzeo je mjesto koje simbolizira otada sve hrvatske nacionalizme. Ne, to nije zasluga Pavelića ili njegove sjajne politike, jer takve nije ni bilo. Pavelićev nacionalizam postao je etiketa svim, ili gotovo svim, nacionalnim izražajima od kraja Drugog svj. rata zato što je takvo etiketiranje nekome odgovaralo. Nije ni potrebno puno istraživati kome bi takvo lijepljenje naljepnica odgovaralo kada se logično nameće titovski komunizam kao glavni kandidat. ''Postojanje'' ustaša, pa makar 2000 km daleko, uvijek je bio dobar razlog za kontroliranje i progone svih onih koji su se usudili progovoriti za hrvatsku stvar. Iako svi takvi ne moraju imati baš nikakve veze s ustašama.
Oo što me smeta jest da se današnji hrvatski nacionalizam povezuje s nekakvim ustaštvom, A. Pavelićem, maksovim mesarima i ndhazijom. To danas nije trend samo među ostacima titovskih komunista (kojih još ima) nego i među ''liberalnim'' Hrvatima (iako ne vole da ih Hrvatima nazivate).
Zašto se bojite, čega se bojite. Ustaša više nema, Pavelić neće uskrsnuti a neki još proganjaju hrvatski nacionalizam. To je nekada bilo poželjno na ovim prostorima, danas i nije baš cool.
Hrvatski nacionalizam kojeg danas susrećemo izrastao je iz Domovinskog rata i probuđen je u ljudima koji prije tog rata nisu bili nacionalisti. Samo su željeli mirno živjeti ne zamarajući se ni ustašama ni partizanima, ali uvijek znajući da su, između ostalog, Hrvati. Srpska agresija potaknula je nacionalizam kojeg gospoda danas proglašavaju ustaštvom. neonacizam u svom novom svjetlu, u obličju hrvatskih dragovoljaca domovinskog rata, u odori HV-a, sakriven u dječjem pogledu hrvatskih branitelja??? Jeste li vi normalni???
Nacionalizam postoji, da, probuktao je tijekom Domovinskog rata, uostalom kao i kod svakog naroda. I danas se njeguje taj isti nacionalizam i nacionalni zanos koji je postojao u vrijeme rata. Time nitko ne priziva rat da nam ponovo dođe, nedaj Bože, ali patnja i žrtva svakog hrvatskog vojnika zaslužila je da se taj osjećaj njeguje. Zbog njega nitko neće ubijati Srbe po dalmatinskim hotelima kad dođu na more, neće se paliti automobili iz Beograda, ali neće se ni ponoviti 1991. g. Ustaštvo nema što danas tražiti u okviru hrvatskog nacionalizma. Trebamo sačuvati prvenstveno tekovine za koje su se hrvatski branitelji morali izboriti puškom a odbaciti sve što nekima može postati alibi za napade na domoljublje. A neki im itekako daju alibije ne shvaćajući da se pozivanjem na Pavelića i istovremeno na Domovinski rat šteti domoljublju.
Jebeš Antu Pavelića, imam ja svoje heroje: svoga čaču i njegove prijatelje iz brigade - dragovoljce Domovinskog rata. I tako svi domoljubi tribaju reći, a ne da nam podmeću ustaše i potkovaju nas slovom ''U''.